Poštovani gospodine potpredsjedniče, cijenjena gospodo
državni tajnici, uvažena gospodo zastupnici.
Pa ju će se nadovezati se na istup gospodina Šprema.
Svaka čast našim vojnicima koji su u Afganistanu, svim
onima koji su prošli Afganistan. Oni su tamo danas 12.
kontingent. U ovome času mi u Afganistanu imamo 275
hrvatskih mladića.
Oni su tamo znate, jer je to od njih tražilo političko
vodstvo, oni su tamo, jer su sami na to pristali. Znači
nitko nikoga ne može poslati u jednu vojnu misiju izvan
Republike Hrvatske ako taj netko sam na to ne pristane.
Jednako tako i svi naši vojnici u Afganistanu su pod
navodnicima, ako se tako smijem izraziti "dobrovoljci" i
profesionalci.
Na žalost, imamo slučaj nekih od njih da po povratku su
se znali odmetnuti. To je slučaj ovog natporučnika iz
Rijeke koji je nedavno uhićen zbog, da sada ne govorim
zbog čega.
Na strani četiri ovog izvješća doslovce se kaže, da
Mirovna misija (ISAF) Afganistanu je misija pod vodstvom
NATO-a, održava se u skladu sa mandatom Ujedinjenih
naroda i najznačajnija operacija koju NATO trenutno
provodi.
NATO gotovo u svim ključnim dokumentima ističe važnost
angažmana i konačnog uspjeha u operacije u Afganistanu. U
prilog tome govori angažman saveznika. U operaciji
sudjeluje 40 država, 26 članica, 14 ne članica s preko 47
tisuća vojnika.
Dalje se kaže u ovom izvješću da sudjelovanje u misiji
ISAF je u središtu pozornosti NATO-a i smatra se
operacijom od ključne važnosti i najvećeg prioriteta.
Cilj angažmana saveznika u Afganistanu je pomoć Vladi
Afganistana u uspostavi kontrole nad cjelokupnim
teritorijem zemlje, omogućavanje provođenja legitimne
državne vlasti, te oduzimanje sigurnog utočišta
terorističkim skupinama i organiziranom kriminalu.
Međutim, ja ne vjeruje da će ova misija ISAF-a u
konačnici uroditi plodom. Velik dio Afganistana u ovome
času jednostavno se ne da kontrolirati i veliki dio
Afganistana ne da je samo izvan kontrole ISAF-a nego i
afganistanskih vlasti.
Ja sam osobno 2001. glasao za slanje Hrvatskih vojnika u
Afganistan, ali već neko vrijeme ne dižem ruku za slanje
naših trupa u Afganistan, jer sumnjam da ta misija u
Afganistanu može uroditi plodom.
2001. to je bilo jasno logično, zbog napada na New York,
na Washington, na našu civilizaciju ili na naše
civilizacijske vrijednosti ali je naša sreća isto tako
kao što smo ovdje čuli da do sada usprkos svemu nekoliko
napada, 3 ili 4 nismo imali poginulog u Afganistanu.
No bojim se isto tako da nam se to ili da to i nas može
uskoro zadesiti.
Danas je kao što sam imao priliku pročitati 47 tisuća
vojnika pod kapom NATO-a u Afganistanu.
Ja ću vam pročitati između ostalog i što govori
zapovjednik misije NATO-a u Afganistanu američki general
David McCernen. On je izjavio u srijedu, pred nekih
mjesec dana, da to je bila srijeda da su mu potrebna
pojačanja što je prije moguće jer borba s talibanima
postaje sve teža i sve veći broj stranih boraca dolazi u
Afganistan preko pakistanske granice.
«Dodatni vojni kapaciteti», citiram, «koji su zatraženi
potrebni su što je prije moguće». To je izrečeno na toj
konferenciji za tisak u Pentagonu dodajući kako se nada
da će nove postrojbe biti osposobljene za borbu protiv
pubenjenika kao i za obuku afganistanske vojske.
Naglasio je da treba više pojačanja od zatraženih 10
tisuća vojnika kako bi pojačao vojnu kampanju na jugu i
istoku Afganistana gdje je nasilje eskaliralo.
U Afganistanu je trenutačno oko 33 tisuće američkih
vojnika. 20 tisuća njih se bore s talibanima i Al'quaidaom
i 13 tisuća je u sastavu ISAF-a.
Znači na tih 47 tisuća treba pridodati i još 20 tisuća
američkih vojnika.
Prema navodima američkih dužnosnika nasilje u Afganistanu
ove je godine u porastu za 30%. A broj poginulih
američkih vojnika najveći je u intervenciji od te zemlje
2001. godine.
Drugo, ono što poštovana gospodo vi isto tako znate da se
danas u Afganistanu daleko više gine no što se gine u
Iraku. Više znači mi imamo mrtvih danas u zadnjih 3, 4
mjeseca u Afganistanu no što savezničkih vojnika,
nazovimo ih tako gine u Iraku.
Mi smo još uvijek stacionirani na relativno mirnom
sjeveru ali je isto tako iz riječi državnog tajnika
vidljivo da se rat širi i ono što je najbitnije.
Prvo, točno. Ova operacija se vodi pod kapom Ujedinjenih
naroda. Hrvatskoj su Ujedinjeni narodi itekako pomogli u
periodu od 1991. do 1995. preko svojih trupa UNPROFOR-a i
tako dalje. Možemo reći na neki način zaustavili su, ajde
umirili ta ratna djelovanja na prostoru Republike
Hrvatske i mi smo vječni dužnici Ujedinjenim narodima.
Znači u ovom konkretnom slučaju operaciju ne vode
Sjedinjene Američke Države kao što je to slučaj recimo
dole u Iraku.
Međutim ono što je isto tako bit, o čemu treba isto netko
progovoriti u tijeku su američki izbori.
Što ako dođe do promjene američke politike i prema Iraku,
možda prema Afganistanu a vjerojatno da će se to
dogoditi?
Predsjednički kandidat Barack Obama najavljuje povlačenje
vojske iz Iraka. To čini do sada niz zemalja u Iraku
počev od jedne Španjolske i Italije. Ako se povuku trupe
iz Iraka pretpostavljam da će se relativno brzo nakon
toga povući i iz Afganistana. A ako ne, ako trupe ostanu
u Afganistanu tamo će izbiti da se tako izrazim
figurativno «pato». Zašto? Jer će se sve snage i
Al'quaide i talibana i ne znam koga sve ne iz Iraka,
Sirije, Irana i tako dalje prebaciti u Afganistan.
Stoga na svima nama zastupnicima, jasno uz političko
vodstvo ove zemlje, je da donesemo jednu odgovornu odluku
koliko još ima smisla biti u Afganistanu?
Što smo mi postigli tom, tim našim prisustvom u
Afganistanu? Jasno da smo se legitimirali kao dio zapadne
civilizacije. Jednako tako solidarizirali smo se sa onima
koji su i nama pomogli u onom periodu od 1991. do 1995.
kada je prijetio opstanak i našoj domovini.
Afganistan, ajde recimo privremeno nije danas tamo jedan
teroristički poligon ali ja ne znam ako se trupe povuku
Amerike iz Iraka možda stvarno postane jedan poligon
sukoba, pod navodnicima, civilizacija.
Što raditi? Ako se ISAF povuče iz Afganistana u roku od
48 sati tamo će doći do promjene vlasti.
Ako se Amerikanci povuku iz Iraka pretpostavljam da će i
tamo doći do promjene vlasti, pitanje koliko su te
institucije danas tamo stabilne.
Ne znam, čini mi se, neke naše vrijednosti nisu i njihove
vrijednosti. Ovdje je život sve. Tamo su neke druge
vrijednosti.
Stoga da zaključim na kraju, o tome ćemo više razgovarati
kada bude ispred nas odluka o slanju idućeg kontingenta u
Afganistan.
Ovo izvješće je apsolutno korektno, iskreno, otvoreno.
Mislim da je i državni tajnik na isti takav način jedan
iskren, otvoren govorio o prilikama u Afganistanu i u
kojoj su poziciji naši vojnici u toj zemlji, ali ono što
se normalno svi mi pitamo kada dižemo ruku da li će se i
svi naši vojnici živi kući vratiti?
Vjerujem u to zato jer je riječ o vrhunskim
profesionalcima, ljudima koji su izuzetno dobro obučeni.
Za kraj ja se osobno plašim da je misija u Afganistanu u
slijepoj ulici, toj ulici i da možda treba razmišljati i
o nekoj rezervnoj varijanti izvlačenja.
Dobro je i to da su naši vojnici tamo, vidimo, kao što
smo i čuli autonomni. Da su u stanju sami obavljati, ne
znam, od popravki, opskrba, opskrbe. Da imaju video link,
da imaju svoja zapovjedništva ili predstavnike svojih
članova u tim savezničkim zapovjedništvima.
Dobro je i to da se maksimalno posvećuje računa o
njihovoj obuci ali nisam optimist o uspjehu ne naše
misije nego misije ISAF-a u Afganistanu.
Državni tajnik je malo prije spomenuo da to nisu u
stanju, ili gospodin Šprem, ne znam sada točno u stanju
kontrolirati niti Amerikanci. Sve veći je broj
samoubojica, mina i tako dalje. Da se rat naprosto širi.
Da se na neki način približava i našim vojnicima na
sjeveru.
Sve u svemu ovo izvješće je nadasve korektno. Mi ćemo
glasati za isto ali ja osobno i ubuduće ću ostajati
rezerviran kada se bude donašala naredna odluka o slanju
nekih dodatnih kontingenta vojnika u Afganistan.

Gospodine predsjedniče, gospođo predsjednice Vlade, uvažena gospodo ministri, budući potpredsjednici, zastupnici. Danas je Ministarstvo gospodarstva zasigurno jedno od najnezahvalnijih ministarstava hrvatske Vlade. Zašto? Tu je problematika o kojoj je govorila predsjednica, znači brodogradnja. Brodogradnja je u takvim problemima da kad bi imala možda jedno posebno ministarstvo ja mislim da u ovom trenutku to ne bi bilo nikakvo pretjerivanje. Industrija s druge strane nam se urušava, izvoz nam stagnira, nijedna gospodarska grana nije imuna na korupciju. Dovoljno je spomenuti "Podravku", jedan "Varteks", "HEP", "Hrvatske autoceste", "Hrvatske željeznice", ne znam, da ne govorim o INA-i sad u
plinskom biznisu. Pred nekoliko sam pročitao jednu vijest da general Čermak haški uznik ulazi u taj biznis zamislite sa 100 milijuna eura. Kako si čovjek postavlja pitanje. Ali da je dobro instruirao neke kolege koji su danas u predsjedničkoj utrci to očigledno je. No, sad idemo dalje, krenimo dalje. Program ministarstva nažalost u ovom trenutku nismo čuli i ja ono što žalim da nema naprosto programa ovog Ministarstva gospodarstva i ako sve bude išlo ovako kao što ide do sada onda će to naprosto biti katastrofa. Postavlja se pitanje tko je za ovu situaciju u ovoj zemlji kriv. Ja bih se usudio reći da su to vlade. Da budem iskren ne znam što je trebalo recimo guverneru Hrvatske narodne banke da u zadnjem intervju "Novom
listu" odnosno "Glasu Istre" proziva 3. siječanjsku administraciju. Zatim su tu tajkuni, oni koji su vodili tvrtke, oni koji su nešto od ove zemlje preuzimali za ništa, oni koji su preko of shore tvrtki iz Hrvatske iznosili desetine milijuna eura. Pa zatim je možda ovdje za ovo stanje kriva i sama
Hrvatska narodna banka, njena politika jake kune koja je pogodila mnoge izvoznike, koja je stimulirala svo ovo vrijeme uvoz, koja je kočila jedan turistički i industrijski razvoj kroz investicije iako mi je jasno da danas kunu treba čuvati kao zjenicu oka svoga jer su građani, jer je gospodarstvo do te mjere prezaduženo da neka promjena tečaja naprosto sve bi ugrozilo. I konačno, na četvrtom mjestu kada govorimo o toj odgovornosti vis a vis te gospodarske svakodnevnice tu je možda i ta politika nas kao građana ili naših sugrađana "Ništa nećemo, protiv svega smo." a u zadnjih četiri, pet godina mi smo naprosto otjerali svakog relevantnog investitora. Izgubili smo investicije u iznosu od 4, 5 milijardi eura čime se u ovoj zemlji moglo otvoriti 40, 50 tisuća radnih mjesta a više od tog broja biti će iz izgubljeno u ovoj 2009. godini. Znači, samo jedan podatak. U prvih devet mjeseci mi smo samo u industriji izgubili preko 42 tisuće radnih mjesta. 2010. biti će zasigurno i teža godina od 2009. Moguće je da ćemo u 2010. izgubiti još 50 tisuća radnih mjesta u industriji i ako se to dogodi to će biti katastrofa za sve nas, za zemlju itd. Samo u jednoj županiji u Republici Hrvatskoj industrijska je proizvodnja prva gospodarska grana, to je dole u Istri. Ali sad pođimo redom. Gdje je problem? Hrvatska je kao što rekoh početkom godine imala negdje oko milijun i 600 tisuća osiguranika, znači radnika. Danas ima ispod milijun 570 tisuća. Do kraja godine past ćemo negdje milijon 560 tisuća. S druge strane imamo milijun 100, gotovo 170 tisuća umirovljenika. Početkom godine omjer između radnika, umirovljenika bio je 1,4 naprama, danas je 1 naprama 1,35. U Istri je negdje 1 naprama 2. Sve zajedno katastrofa. I kad bi sve nezaposlene pretvorili u zaposlene, taj omjer bi bio 1 naprama 1,8. Znači svi ćemo se složiti, najbolja politika bila bi politike pune zaposlenosti, ali šta ćemo kada je sve uništeno, sve pokradeno, sve upropašteno. I sad mi možemo eto govoriti i u izmjeni tog radnog zakonodavstva, mirovinskog, ali mislim da je puno toga kasno već, ako ne kažemo tko je za ovu situaciju odgovoran. Prvo gdje će se vjerojatno ministar nasukati, to je brodogradnja. Ali prije toga samo dvije riječi da kažem o konkurentnosti. Hrvatska je, šta ja znam, po toj konkurentnosti između Bocvane i Obale slonovače. Tko je za tu nekonkurentnost kriv? Da li su za to krive samo vlade, ili su možda za to krivi i ljudi, recimo poput Marinca koji je bio na čelu tog vijeća, a koji su neki kandidati sad u ovo vrijeme itekako štitili. Vi, gospodine Popijač, a ja vam želim svaki uspjeh da se razumijemo, poznajete poslovnu elitu Hrvatske, vjerojatno najbolje od sviju nas u ovome Domu. Tu kao, znači u toj poslovnoj eliti, kao i u Saboru, kao šta ja znam u strankama, bolnicama, upravi ima sjajnih ljudi, ali i onih koji su od države sve dobili za ništa, a zapravo nikome vratili ništa. Za početak mislim da bi bilo dobro kada bi se objavilo sve tvrtke koje su 2009. radile recimo sa državom na cestama, sa HEP-om itd., i onda ćemo primijetiti preko toga svu bijedu hrvatske poslovne elite. Mali ti obrtnici, poslodavci, zanatlije, obrtnici itd., pa oni su u ovom trenutku usuđujem se reći čak i veća sirotinja od radnika koji rade kod njih. Ali ovi tajkuni, šta se sada dešava. Doslovce u pravom smislu te riječi žele državu, jer su osjetili da u ovoj državi još ima nešto što se da čerečiti, i sada žele institucije od predsjednika možda sutradan premijera, ili Vlade, podrediti sebi, odnosno vlastitom interesu. Oni danas naprosto bez države ne mogu, jer su svjesni da ako ne preuzmu državu, da će mnogi od njih, pod navodnicima, propasti poput Glembayevih. I zato eto nekih kandidata koji su interes kapitala koji
na taj način nastupaju na ovim izborima. No da se vratim ja sad na brodogradnju. Svjetska brodogradnja je u stagnaciji, hrvatska brodogradilišta izuzev Uljanika su gotovo bankrotirala, slobodno se to može reći, ali da ne bi nekome palo na pamet da tu brodogradnju danas gurne u stečaj, jer će stečaj biti skuplji i od ovako skupog održavanja hrvatske brodogradnje. Naprosto Hrvatska za brodogradnju nema nikakve
alternative. Jednom riječju Hrvatska nema zamjenu za našu brodogradnju, ma kakva god da u ovom trenutku je. Kada bi gurnuli brodogradnju u stečaj, pa normalno da bi banke istoga časa aktivirali svoja jamstva i da bi eto u stečaju nakon toga završila i hrvatska država. Istina je, i to treba reći hrvatskoj javnosti da svaki radnik naših brodogradilišta, izuzev Uljanika, dobija potpore u iznosu od čak 228 tisuća kuna. Radnik u poljoprivredi, ne onaj mali koji radi ne znam na njivi, dobiva oko 95 tisuća kuna potpora, prerađivač u prerađivačkoj industriji, radnici dobivaju potpore negdje oko 11 tisuća kuna, ali ako izgubimo brodogradnju mi ćemo naprosto izgubiti i industrijsku prepoznatljivost ove zemlje. Uljanik, evo samo jedan podatak, ima 9 brodova za milijardu 50 milijuna dolara. Split isto ima 9 brodova za 650 milijuna USA dolara. Znači razlika po brodu između Uljanika i Splita je 45 milijuna dolara. Uljanik, ako za 3 mjeseca ne zaključi recimo nove poslove također će biti u velikim problemima nakon 2011. i zato već sada razmišljaju da sami od sebe naruče dva broda, kako bi naprosto mogli ostati u toj tržišnoj utakmici. Kako će to na kraju izgledati, što bi to trebalo učiniti za hrvatsku brodogradnju, gospodine POpijač odite dole u Pulu do Radolovića, Brajkovića, nije bitno. Neka država očisti bilance i neka što prije nekoga pronađe do dokapitalizira brodogradilišta. A da li će se to dogoditi ostaje da se vidi, a možda bi u nekom prijelaznom vremenu trebalo novcima naših investicijskih fondova, mirovinskih itd. graditi brodove u našim brodogradilištima. Izlaz iz krize jasno je da ga nitko u ovom trenutku ne vidi, kada znamo da će 2010. biti teža godina od 2009. Ja volim reći da bi Hrvatsku trebalo istrijanizirati, što pod tim pojmom podrazumijevam? Izvoz, uvoz u Istri je pokriven, taj uvoz sa 90%. Prva gospodarska grana nam je industrija. Veliki sustavi uglavnom posluju bez ijedne kune državnog jamstva. Oni su stabilni, nezaposlenost je negdje oko 7%. Međutim broj zaposlenih …/Govornik se ne razumije./… danas je negdje sa 75 tisuća porastao na 90 tisuća, a opet jasno je da ima toliko problema da pitanje da li će oni mali o kojim sam govorio uopće preživjeti.
Tko je odgovoran za ovaj gospodarski trenutak? Na prvom mjestu ja stavljam tajkune. Tu je jasno država. Tu je i Hrvatska narodna banka. Još jedanput ponavljam, da danas u ovim okolnostima kunu treba čuvati kao zjenicu oka svoga i to je ona naša politika ništa nećemo. Svijet se počeo na svu sreću oporavljati od krize. Industrijska proizvodnja ili taj GDP u Americi raste za nekih 3,5%, u Europskoj uniji za 1%. Oni koji su izvozno orijentirani vjerojatno će osjetiti neku korist od svega toga, a oni drugi koji posluju na tržištu Republike Hrvatske prolazit će itekako ozbiljnu agoniju.
Jedna rečenica koju je rekla predsjednica Vlade, meni se strašno dopala, da treba mijenjati filozofiju rada, da se ne na neki način treba vratiti tom kultu rada. Jasno je da treba i ta proračunska štednja, treba na neki način potrošnju potaknuti, ne znam potaknuti banke da prate gospodarstvo. Rohatinski, čitam ga, kaže nema više prostora za pad kamata, međutim postavlja se pitanje tko će vraćati kredite i zato na neki način treba jačati upravo tu potrošnju građana kroz manju kamatnu politiku. Hrvatska narodna banka sa jakom kunom ja bih rekao razorila je one ekonomije koje su izvozno orijentirane pa i ovaj turizam. Treba taj kriminal istjerati iz tih velikih javnih sustava, "Podravke", "Brodogradilišta", "HEP-a", "HAK-a", potaknuti investicije iz svijeta itd. Druga stvar počet normalno osiguravati devize. U jednom istupu kojega sam skinuo sa stranica HNB-a kaže gospodin Rohatinski, doslovce citirat ću ga: "Da u Forbsu je bilo postavljeno pitanje za milijun dolara je li u takvim uvjetima u državi stabilan tečaj?" Jasno misli na Hrvatsku i on kaže: "Odgovor je da. Uz postojeće modalitete" kaže "on je održiv dokle god nekako uspijevamo otplaćivati dugove i dok nam je inozemstvo spremno odobravati nove kredite." Mi smo gospodo zapravo pri dnu. Mislim da davati danas lažnu nadu je licemjerno. Kaže Lovrinčević nedavno da će se Zagreb razvijati u ovoj krizi brže od ostalih u RH. Normalno da je Zagreb glavni grad svih građana Hrvatske, ali ja ne želim da se Zagreb razvija brže od Dalmacije, Istre, Like, Slavonije, Zagorja i da drugi budu još jače izloženi ovoj krizi.
Što je sa revizijom pretvorbe? E sad to je možda ključan moment. Vi dolazite gospodine Popijač iz Udruge poslodavaca. Mi sada unosimo u Ustav odredbe o nezastarijevanju revizije pretvorbe. E sad ja vas pitam da nam odgovorite hoćete li te odredbe sprovoditi ili ćete ih propustiti našim sudovima koji su kakvi već jeste. Ono što ja osobno smatram da biste trebali objaviti sve off shore tvrtke za uvoz. Iz zemlje u zadnjih 10 godina je izašlo preko 200 milijardi dolara u 10 godina, sigurno je 5% tog novca na neki način oprano, na nekim tajnim računima od Lihtenštajna, Švicarske, ne znam gdje. Čak bih rekao da se više kralo 2003. do danas, nego '90-te kroz pretvorbu. Danas se Hrvatska jasno brani poštenjem, danas se i
gospodarstvo brani poštenjem, danas se građani Hrvatske brane poštenjem, a ja vama gospodine ministre želim svaku sreću, ali isto tako recimo otvoreno našem narodu što ih čeka 2010. godine. Bojim se da slijedi veći PDV na kruh, na mlijeko. Još teža naplata kredita, daljnji gubitak radnih mjesta, a u ovome trenutku nažalost mi smo dobili nikakav suvisli program osim ovoga intervjua da gubitašima neću dati niti kune, a uspješne će tvrtke dobiti 2 milijarde kuna. I što se tiče vremena i nadzora, gospodine Popijač, budite uspješni u ovom ministarstvu, ja vam želim svako dobro i nadzirite hrvatsko gospodarstvo bolje nego HRT koja i mene danas tuži za 110 tisuća kuna.

Poštovani gospodine potpredsjedniče, cijenjeni državni odvjetniče, uvažena gospodo zastupnici. Državno odvjetništvo često zna, imam dojam, pogoditi
želje političara na vlasti, kao da je nekim sonarom navođeno. Pogotovo kada je riječ jasno o vladajućima. Točno je, otvoren je nakon 4 godine ovaj slučaj kamioni o kojima je govorio gospodin Stazić, kada je bivši premijer bio jak, iako je o tome govorio predsjednik Mesić nitko nije krenuo u akciju, imam dojam tek po odlasku ili bivšeg premijera se zatvara taj slučaj. Danas se otvara slučaj "Brodosplita", "Podravke", gospodina Marinca, itd. Imam dojam da se Državno odvjetništvo često bavilo i marginalnim. Npr. uprava HEP-a se ne proziva zbog milijardu 400 milijuna kuna koliko je šteta toj tvrtci počinjena u ovoj godini, već zbog nekog Buljubašića i tamo nekog iznosa od 600 tisuća kuna. Ne dira se vodstvo HAC-a zbog milijunskih pretpostavljam provizija već zbog nekog Audija. Ne dira se nikog zbog kraha, gospođo, "Brodogradnje" ili ne znam "Brodosplita" već zbog nekog plaćenog računa i ako baš hoćete ne dira se nikoga zbog "Lenca" već zbog neke sitnice, šta ja znam, oko Vrhovnika. Ne dira se nikoga zbog "Zagrebačkih cesta" već zbog renta- cara, ne dira se nikoga rent-a-cara ili kako se to već zove temeljem kojeg jedan član podzemlja, pod navodnicima to neka on shvati, nakon čega je Grad Zagreb odustao od tužbe već zbog što ja znam neke sitnice, "Orion" grupe i sl. stvar. Znači za sitnicu se pojedinca tuže, a onda bit zapravo prešućujemo. I bojim se da je to na neki način jedno čeprkanje po površini, a ne zapravo bavljenje biti. Ili slučaj "ipsilon" u Istri. Državna odvjetnica se tereti zbog neke ogrlice od 2 tisuće kuna, ja kažem da je to apsurd. To nije vrijedno spomena, ali je vrijedno nešto drugo, a to ja neću sada govoriti. No tako je to. I to mislim da nije dobro i to učinkovito nedjelovanje mora na neki način prestati. Danas smo svjedoci, to svi vidimo, čitamo, vadimo si te podatke, hapšenja djela uprave "Podravke" na čelu sa
gospodinom Marincem. Jednoga srčanog udara, hapšenje zbog ratnih zločina sedmorice aktivnih djelatnika "Pume" kod kojih je tobože pronađen čak i topnički dnevnik ili topnički dnevnici itd. Znači, ako ova uhićenja u "Podravci", "Puma", "Brodosplitu" itd. nisu predstava za raspravu o Državnom odvjetništvu onda se stvarno postavlja pitanje što se čeka da se privede i one bez kojih recimo orobljavanje jedne "Podravke" ili "Brodosplita" ne bi bilo moguće, a riječ je o akterima iz Vlade koji su možda na čelu hrvatske hobotnice. Svi mi znamo kako je taj novac recimo iz jedne Koprivnice "Podravke" najprije išao prema Splitu "SMS-u" tu bi prenoćio jedan dan, zatim bi išao na račune u Malti, sa Malte do Lihtenštajna i tu bi ostajao do onoga trenutka dok to nije trebalo biti preusmjereno možda za kupnju "Podravke". Ili slučaj "Brodogradnje" o kojoj se danas nije smjelo razgovarati koja je "nota bene" bankrotirala kao i oni koji misle da će hrvatsku brodogradnju spasiti stranci ili svjetski hohštapleri, ja isto mislim da su naivci. Pa da su stranci mogli spasiti svoj, mislim stranci Nijemci,
Francuzi, Englezi, svoja brodogradilišta pa to bi učinili u svojoj zemlji, a ne bi spašavala naše. Prema tome ja mislim da i o tome treba progovarati i mislim da za ove ponude u prvom krugu isto tako treba netko odgovarati.Ja mislim da  netko i danas obmanjuje javnost, Europu, institucije ove države, radni Sabor kao što je isto tako istina da ukupni gubici hrvatske brodogradnje ne dosižu 12 nego najmanje 17 milijardi kuna, ali je istina da od 2006. do danas je u brodogradnju upucano 12 milijardi kuna i postavlja se pitanje kako će ta priča o toj brodogradnji na kraju i završiti. Priča o Hrvatskoj radio televiziji koja je isto tako zrela, usuđujem se reći, za jednu ozbiljnu rekonstrukciju. Ona je javna, ona raspolaže sa proračunom od milijardu 500 milijuna kuna, od tv pretplate dobiva milijardu i 100 milijuna kuna i kao takva sigurno ne bi smjela biti stranačka već bi trebala biti javna. Znamo na koga su igrali do jučer, na koga igraju danas.

VLADIMR ŠEKS:
Pardon, kolega Kajin oprostite, ispričavam se, najdublje se ispričavam, smjerno i pokorno se ispričavam …

DAMIR KAJIN:
Ali dajte mi malo vremena samo.

VLADIMIR ŠEKS:
Ali dajte držite se teme.

DAMIR KAJIN:
Pa dobro držim se teme, znate. Ali ja si postavljam pitanje ako netko u Katedrali duha nekoga nazove četničkom kurvom da li je to možda ponašanje zbog kojeg bi netko trebao snositi neke konzekvence.

VLADIMIR ŠEKS:
Čekajte malo. Kolega Kajin budite ljubazni…

DAMIR KAJIN:
Pustimo sada televiziju, doći će ono izvješće za 2 dana pa ćemo onda ovdje o tome. Ok, ajde gospodine potpredsjedniče stalno mi upadate u riječ…

VLADIMIR ŠEKS:
Pa ne upadam nego vam samo…

DAMIR KAJIN:
Da i vrijeme mi odlazi ja neću sad ajde nikoga napadati ali bojim se da ovo izvješće više skriva no što otkriva. Ono se pretvara u jednu hrpu statistike koju je teško dešifrirati. Evo, sve je pretvoreno u brojke ali se opet s druge
strane sudbine ne mogu pretočiti u brojke. Da li je moguće drugačije predočiti rad državnog odvjetnika ja ne znam, ali mislim da nije nikada bilo tako da se iz ovog izvješća nije puno toga vidjelo. Ajde budimo sada korektni, počnimo od ovoga ratnog zločina. Od kuda? Ajde od onoga kojega su počinili partizani, jasno i to treba sankcionirati, nema ovdje milosti jer jama nije grobnica i svaka nedužna žrtva zaslužuje da bude oplakana, rehabilitirana i da bude kršćanski pokapana, ali ovdje se na str. 24 kaže: "Preliminarna istraživanja daju osnovu za sumnju kako je počinjenje tih zločina zapovjeđeno iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha države, ali u pogledu neposrednih nalogodavaca počinitelja istraživanja još traju i u tijeku 2009. godine itd." Na strani 23. govori se isto tako o tom ratnom zločinu pa se kaže: "Po našim procjenama na predmetima ratnih zločina morat će se dalje intenzivno nastaviti jer još uvijek za dio počinjenih zločina počinitelji nisu otkriveni zbog čega od redarstvenih vlasti tražimo još
veći angažman na otkrivanju počinitelja." U 2008. godini za ova djela prijavljeno je 60 osoba. Za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog pučanstva prijavljeno je 59 osoba, za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika 4 osobe itd. Gospodo da li recimo ovaj materijal tretira, ja ću reći,
rušenja kuća po "Oluji"? Vjerojatno će reći netko da, ili rušenja kuća na prostorima na kojima se nisu vodile ratne operacije. Npr. u okolici jednoga Bjelovara srušeno je gospodine državni odvjetniče najmanje 600 kuća. Tko ih je
minirao? Minirali su ih dečki u našim uniformama, to znamo. Zašto se o tome šuti? Zašto se te kuće vis-a-vis onoga nesretnog članka 180. Zakona o obveznim odnosima ne obnavljaju? Svi znamo zašto je to tako, ali vidimo da se ovdje vodi politika umjesto da se sprovodi zakon. Mi moramo staviti sve zločine, pogotovo ove ratne, u najviši stupanj nekog prioriteta da normaliziramo odnose među nacijama u Hrvatskoj i među državama tog nesretnog Balkana. Mi samo na taj način, nije to smiješno gospodo iz HDZ-a, nije to smiješno, mi samo na taj način možemo završiti tu ratnu dramu i samo na taj način možemo tražiti da oni sankcioniraju zločine koji su počinili prema hrvatskom narodu, prema državi Hrvatskoj, prema našim gradovima i zemlji u cjelini. Nema nam druge, moramo jasno isto tako početi raditi, stvarati živjeti ili ćemo što ja znam, sami sebe
iscrpljivati do iznemoglosti. Ja znam da će zbog ovog istupa i mene sutradan kada izađem iz ove sabornice mnogi napadati. Nema veze. Ali tisuće kuća što je znam je srušeno, van ratnih zona. Točno se zna tko je to činio i država preko toga prolazi. Jučer se uhapsilo 7 djelatnika Puma ili vojnika u Pumama ili oficira, ili časnika, svejedno. Pronađeni su neki Topnički dnevnici. Da li je to istina ne znam. Ako su djela zastarjela ja kažem, normalno ratni zločin ne zastarijeva, zločin protiv čovječnosti. Ja znam da se ta djela neće ponoviti, ali aktere u najmanju ruku treba učiniti poznatim javnosti, a kuće treba obnoviti i tu
priču jednom završiti. Kaznena djela protiv gospodarskog kriminala. Tu nam je data jedna tablica na strani 35. znači kaznena djela opadaju, ali citiram sada ovdje na strani 36. "da to pokazuje veliki broj odbačaja za ovo djelo, jer se često
u slučaju odugovlačenja, plaćanja podnose prijave u svrhu vršenja pritiska na dužnika da izvrši svoje obveze" itd., itd. Znači kako se stanje pogoršava, čak je sve manje kaznenih djela po tom pitanju. Da li se radi ili ne radi dovoljno, ja to sada ne znam. A drugostepene instance, imam dojam da se sve naprosto urušava. Ne znam, kada govorimo o tome. Što će netko uopće u ovom trenutku tužiti jednoga Peveca, treba ga spašavati apsolutno da sa sobom u ambis nekih tisuću kooperanata. Da li će netko tužiti hrvatske ministre, jer javna poduzeća potiču nelikvidnost do te mjere da se država urušava. Vidjet ćemo što će sutra biti sa ustavnom odredbom oko nezastarijevanja nekih ponašanja iz doba pretvorbe i privatizacije, iako po meni bi prije trebalo nego njih, tužiti one koji su taj "zločin" prema narodu osmislili. Nije bitno ono što se danas govori u medijima itd. s kim jedan Kerum spava ili tko s njim spava, ali da je djevojci kupovao imovinu sredstvima svoga poduzeća, to je druga priča. Kao što može biti malo ozbiljnija za ovu zemlju, ako tisuću 500 ljudi sutradan, a to je realno očekivati i u tom jednom gigantu ostane bez posla. Strana 45 citiram: "U strukturi optuženih osoba za primanje mita, nalaze tri potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, sudac Visokog trgovačkog suda RH, općinski državni odvjetnik, 9 sveučilišnih profesora, 8 liječnika i dr. Ako se tome doda podatak da su između ostalog za zlouporabu položaja, droga, koruptivna djela, optužena dva predsjednika općinskih sudova, jedan predsjednik županijskog, županijska državna odvjetnica, 4 odvjetnika, proizlazi kako se prijavljuje i procesuira ne samo tzv. ulična korupcija". Strana 61. Ovdje se govori o ukupnoj vrijednosti
parničnih predmeta ili sporova koje smo imali u radu o zastupanju temelja zakona, bilo je oko 12,5 milijardi kuna, što je pola milijardi kuna više nego u 2007. godini. Ukupno je bilo i nešto više od 3,5 milijuna kuna, znači što je cca 650 milijuna kuna više nego 2007. itd., itd. Ja se bojim da ćemo po toj osnovi kao država, izgubiti u konačnici negdje oko 50% toga iznosa, znači negdje oko 4
do 5 milijardi kuna. Postavljam si pitanje, gdje će se 4 do 5 milijardi kuna novaca osigurati u proračunu? Jasno da zbog toga ne treba nitko prozivati državnog odvjetnika, apsolutno ne. Ali to je jedan ozbiljan problem s kojim će se jednoga dana netko u ovoj zemlji morati pozabaviti. A one koji stvaraju takve obveze koje kasnije na sudu opadaju, treba jasno i nedvosmisleno goniti. Ovdje se dalje kaže, da ukupna vrijednost predmeta spora ili visina potraživanja prema Republici Hrvatskoj kao optuženiku iznosila je 8,3 milijarde kuna, nešto manje nego 2007. godine, kada je vrijednost sporova u kojima smo bili tuženi iznosila 8,5 milijardi kuna. Ovo pokazuje da se razlog povećanja vrijednosti parničkih predmeta, nalazi u činjenici da Republika Hrvatska počinje aktivno i kroz parnične postupke ostvarivati, odnosno štiti svoj imovinske interese. Ja želim vjerovati da će to na kraju to tako i biti. Ali kao što drugi klubovi opozicije neće ove godine podržati izvješće o radu državnog odvjetnika za 2008. tako ga ne misli podržati niti klub IDS-a. I da samo kažem kako to npr. u konačnici izgleda. Npr. jučer sam negdje pročitao jedan podatak koje sada kamatne obveze mora ukoliko želi država Hrvatska do nekih kredita, podmirivati stranim kreditorima.
One su počele premašivati 9,10,11%. Čak su iznad onoga što naše hrvatske banke jasno one to ne mogu, mogu davati domaćim pravnim osobama ili državi Hrvatskoj. A to je u velikoj mjeri posljedica i tih koruptivnih ponašanja o kojima govori i ovo izvješće o radu državnog odvjetništva. Eto, to su neki od razloga zašto Klub IDS-a neće podržati izvješće za 2008.

KARMELA CAPARIN:
Hvala lijepo gospodine potpredsjedniče. Naime, kolega je govorio o nekakvih 600 kuća, navodno. Mislim, potpuno neistinito govorite i uopće ne znate o čemu govorite. Niste ni pročitali ovo izvješće. O kojim kućama govorite, tko ih je srušio? Mislite Hrvatski vojnici. Apsolutno nije točno. I netočno je pola toga što je govorio, jer uopće nije pročitao izvješće.

Poštovani gospodine predsjedniče, cijenjena gospodo zastupnici.
Jasno IDS stoji apsolutno iza ovih odredbi. Jasno da bi nam danas bilo možda draže da raspravljamo o sudbini 3. maja nego Ustava, ali bez obzira na sve IDS jasno da stoji iza ovoga. Ja ću početi ovako, od iza, od referenduma. Razumljivo da bi glas dijaspore trebalo preispitati, međutim ja isto tako mislim da nema straha da bi zbog dijaspore, tj. glasača iz Bosne i Hercegovine referendum za ulazak Hrvatske u Europsku uniju mogao pasti. Ja to jednostavno, u to ne vjerujem. Pa i državljani Bosne i Hercegovine sa hrvatskom putovnicom radije će po ulasku Hrvatske u Europu putovati Europom, svijetom, izbjegavajući one sramotne tretmane na aerodromima kojima smo izloženi recimo, no što će glumiti jednoga pjevača. Stoga, ako sam siguran u nešto onda sam siguran da će
hrvatski državljani glasati za Europsku uniju. Za razliku od toga, jučer na Hrvatskoj radioteleviziji, mislim da je dobro da su to prikazali, dogodila se jedna sramota hrvatske države, nas kao Sabora, hrvatskog pravosuđa, zemlje u cjelini. Dođe, ako se ne varam, onaj Knežević iz Bosne, kaže pucao sam u zrak 5 hitaca, za 10 minuta išeće iz zagrebačkog Županijskog suda, pritom opjevavši ne znam hrvatsko pravosuđe, umjesto da ga se zatvori on glumi tamo nekog heroja. Prema tome ako bi za nešto trebalo neki uhidbeni nalog onda zasigurno ne iz tog zaključivati sa zemljama Europske unije jer tamo ti odnosi ipak malo drugačije
funkcioniraju nego za Hrvatske iz Bosne i Hercegovine i obrnuto za bošnjake, ne znam za Srbe i tome slično, jer ovo što se dešava na relaciji Zagreb-Sarajevo-Beograd postaje jedna civilizacijska sramota. Zašto će svi biti manje-više za Europsku uniju? Pa zato jer će se po ulasku u Europsku uniju i na ovim prostorima zasigurno manje krasti, zato jer će Hrvatska u periodu od 4, 5 godina po ulasku u Europsku uniju doći do eura, bez eura nećemo biti u stanju servisirati vanjski dug. Nije problem niti taj dug vraćati, nego je problem u ovom trenutku osiguravati devize, i zato jer ćemo biti vjerojatno gospodarski daleko zanimljiviji. Dovoljno je pogledati u ovom trenutku tržište nekretnina,
graditeljstva, industrije, trgovine, sve se urušava. Između ostalog jasno i zbog korupcije, nečinjenja, jasno i između ostalog i zbog politike Hrvatske narodne banke od 2000. do 2007., odnosno precijenjene kune koja je urušila izvoznu ekonomiju, a to onda znači dobar dio izvozne industrije, ali danas pri osobnoj zaduženosti građana od 135 milijardi kuna, gospodarstva još toliko razumljivo da kunu treba čuvati kao zjenicu oka svoga. I jasno je da se treba izboriti za autonomnost Hrvatske narodne banke čija je politika obvezatnih pričuva spasila
hrvatski bankarski sustav od sudbine jedne Mađarske, itd. Ali ponavljam, politika HNB-a i precijenjene kune u vremenu 2000. do 2007. urušilo je industriju, izvoznu ekonomiju, potakla uvoz, potrošnju, nerad i to se usuđujem reći koliko god možda to danas bilo i nepopularno. Prije nego se dotaknem pretvorbe i zastare IDS bi volio vidjeti u Ustavu, a na tom tragu i odredbe koje bi tim tzv. Zaštićenim najmoprimcima jamčile da dođu već jedanput ne u posjed, nego vlasništvo stanova u kojima neki žive 50, 55 možda i 60 godina, čija je sudbina ako izađu izvan tog stana da će ih stvarni vlasnik iseliti, odnosno izbaciti na ulicu, značaj nema zastarijevanje za kriminal iz pretvorbe, apsolutno sam za ali zašto ne riješimo sudbinu tih 5 tisuća obitelji koji su, usuđujem se reći neka me nitko zbog toga ne ispravlja, u kojem su bili u sudbini su onoj u kojoj su bili Židovi 30-tih godina. Ja se slažem da je nacionalizacija bila nepravda, ali da li jednu nepravdu možemo ispravljati jednom drugom možda još i većom nepravdom. Komunisti su nacionalizirali stanove, slažem se da je to bio jedan ideološki primitivizam, a danas demokrati iz tih stanova lišavaju „stanarskog prava“ ljude koji u njima žive 50, 55, ili 60 godina. Treće, načelo pozitivne diskriminacije, Hrvatska šta radi, kažnjava one političke stranke koje zastupaju manjinske vrijednosti, ali i principom da oni znači pripadnici manjina biraju za koga će glasati ili za manjinskog zastupnika ili za stranku znači i njih se svjesno, te manjine separira, segregira odnosno na neki način diskriminira, jer u etnički pod navodnicima, usuđujem se reći najčišćoj državi na svijetu što smo postali nije baš ugodno uvijek izjašnjavati se pripadnikom neke nacionalne zajednice.
Možda bi o tome ja mislim trebali konačno početi otvoreno govoriti i znamo da svi tim odredbama gube osim HDZ-a. Problem je što 2000. mi smo primijenili to načelo za koje se danas zalažemo, problem je u tome što smo broj zastupnika manjina sa 5 povećali na 8, a s druge strane smo ih lišili dvostrukog prava glasa, čime je stranka na vlasti dobila prednost u izborima a u zagrljaj pridobila i prigrlila još 8 manjinskih zastupnika. Zastara članak 7., nikada nisam rekao i ne mislim da svi koji se bave poslom u Hrvatskoj, biznisom su kriminalci, to jednostavno ne može biti. Nema težega od nekome u ovome trenutku plaćati plaću, plaćati poreze, isplaćivati doprinose i to u zemlji gdje se doslovce puno toga urušava. I utoliko gospodarstvenike, prave gospodarstvenike treba držati kao malo vode na dlanu, jasno, tu ne mislim na one koji rade i vode ta monopolistička poduzeća od jednoga HAK-a, Hrvatskih cesta, HEP-a, Vode, itd., željeznice, tu mislim na male obrtnike, na zanatlije, na srednje jasno i velike tvrtke koje vode ljudi koji su sve pošteno stekli. Jednako tako ne mislim da svi koji su sudjelovali u pretvorbi su bili lopovi da možemo za njih reći „vi ste banda lopovska“, ne nisu svi, bilo je onih koji su pošteno, uglavnom radeći svijetom došli do svog prvog milijuna dolara, eura ili ne znam čega, uložili su taj milijun eura ili dolara u Hrvatsku, i oni trebaju biti primjer. Međutim, takvih je na žalost jako malo. Bilo je i onih koji su sudjelovali u pretvorbi sa radnicima poduzeća, preuzeli da ne dođu hohštapleri ili maheri kakvi su uglavnom sudjelovali u pretvorbi i na taj način su sačuvali tvrtke. I te ljude treba apsolutno poštovati ali tih pojedinaca je možda najviše 4, 5% od sviju onih koji su sudjelovali u pretvorbi, i ne može ih biti više. Svi ostali posve otvoreno ću reći, za mene su kriminalci, koji su ja bih rekao i kriminalnu vlast, željeli porobiti Hrvatsku tako da danas imaju sve a zemlja i ova sirotinja danas više nema gotovo ništa, pa čak ni nade. Treba pitati čemu se nadaju oni radnici u „3. maju“. Njima to što su sve dobili jasno još nije dosta, oni hoće još, njima to što 90. nisu imali ništa, a danas imaju sve razumljivo je da nije dovoljno, što žele danas. Danas neki od njih žele Pantovčak, jer znaju da preko te institucije mogu utjecati na samu vlast, znaju da i ovako osiromašena zemlja ima još nekih resursi i te resurse žele za sebe kao što su dobili i one prije ovih, jer ako do njih ne dođu danas neće doći ni sutra, a možda će zbog toga sudbina njihova biti poput „Glembayevih“ i to je zapravo bit. To ne smiju dobiti, neće na Pantovčak ali ne bi trebali niti oni koji na neki način okružuje podzemlje. Revizija da ili ne, apsolutno. Zašto? Pa zato jer je ona vršena u ratu, ta pretvorba, i ona kao takva ta pretvorba ima biti smatrana ratnim zločinom, a ratni zločin razumljivo ne smije zastarjeti, ali se postavlja pitanje da li je 2009., 10., 11. ona „moguća“. Ja želim vjerovati da da, ali da budem iskren malo sumnjam u to, i mislim da bi se mogli građani ako se ovdje ne pokaže jedan konsenzus i odlučnost, razočarati kao i u neispunjeno 3. siječanjsko obećanje o reviziji pretvorbe ili predsjednikovo da će iz Austrije, LIchensteina, Švicarske u zemlju vratiti 7, 8 milijuna maraka, eura ili što je onda bilo. Mislim da se moglo puno više po tom pitanju od 2000. do danas da je bilo volje, ali nije se htjelo, a 2010. mislim da će biti daleko teže. Znači otkuda početi? Dakle, od pitanja kako ste gospodo došli do prvog milijuna maraka, do prvog milijuna dolara, švicarskih franaka, oni koji na to pitanje ne mogu odgovoriti jasno je da bi bez svega trebali ostati, to je jednostavno. Ali u Hrvatskoj na žalost ništa nije jednostavno osim potkradati državu, e tu ide sve kao po loju. Da će biti sa tom revizijom problema, biti će, Hrvatska je gospodarski ranjiva, ako je neko poduzeće „pod istragom“ postavlja se pitanje tko će sa njim raditi, možete izgubiti sve poslove, možete učiniti veću štetu nego korist, ali sigurno u ovo valja ići. Može ta firma ostati bez kredita, jamstva i slično. I ono što je najgore ja ne vidim tko će u tu reviziju ući, današnje Državno odvjetništvo sumnjam, sudovi, ovakvi kakvi jesu sumnjam, do sada nisu se u to upuštali ni Vlade, nisu se upuštali predsjednici, a da su imali mehanizme imali su, ali činjenica je da nije bilo političke volje. Vrijedilo je načelo "Neka narod za nas glasa, a neka nas ti kapitalisti financiraju." Pošto za mene ti isti neće glasat, a neće mi ni financirat, što mi stvara ozbiljne probleme, ali onda ja mogu obećati reviziju pa makar, ja volim reći, prošao kao Kennedy jer pretvorba je doista bila majka svih pljački iako u zadnjih 6 godina to se činilo u ovoj zemlji i drskije i bezobzirnije nego '90- ih, a najbolji i najrječitiji primjer su ovaj "Podravka", "HAK" itd. Gdje je problem kod te revizije? Ako je nešto stečeno znači nečasno, a potom prodano trećem koji je to nešto kupio recimo u dobroj vjeri. Prvog treba u lance, drugog treba pustiti da radi. Problem je ako ste prvo poduzeće kupili nečasno, a ostalo pošteno po onoj Onassisovoj "Nemojte me pitati za prvi milijun dolara, pitajte me za svaki cent nakon toga.", onda morate ostati bez svega. Problem su naše banke. To je najveća banditska privatizacija. Mi smo sanirali banke koje su pretvorene u strane eskpoziture u kojima se danas nalazi 320 milijardi kuna aktive, sanirane su sa 15 milijardi kuna. Marić će reći 50, 60 ili 80, prodane za 7. I što bi sad tu trebalo napraviti? Pa trebalo bi u zatvor bivše premijere, trebalo bi u zatvor bivše ministre financija ili ne znam gospodarstva koji su dopustili da se na taj način orobi Hrvatska, ali kao i zbog ratnog zločina onda će se vjerojatno žrtvovat neke druge, a ne one koji su sve to osmislili. Ja si stvarno postavljam pitanje da li bi upravo od tih ljudi, znači tih koji su osmislili tu pretvorbu i privatizaciju trebalo krenuti? Apsolutno, trebalo bi najprije njih zatvoriti, a tek onda krenuti dalje. Znači njih bi trebalo lišiti imovine, odlikovanja i krenuti dalje. Jer prilika čini lopova, ali se postavlja pitanje normalno tko je sve to osmislio? Dali smo priliku ljudima i neki ljudi su je iskoristili. Što su oni radili? Oni su krali po zakonima i sad će dokazivati da sve što su radili, radili su shodno zakonima. I znate što je, sad sam se sjetio, ovaj Todorić leteći u helikopteru rekao jednoj slovenskoj otprilike novinarki. Da je hrvatska pretvorba najbolja na svijetu jer da nitko nije u zatvoru i da je iznjedrila 300 dobrih tvrtki. Jasno najbolja je za njih, ali za sirotinju je ta pretvorba tragična. Ali oni koji imaju posla u takvim tvrtkama, i to treba reći, šutjet će jer ne žele završiti kao što će možda sutradan završiti radnici "3. Maja" ili željezare u Splitu itd. A problem je bio naprosto, pod navodnicima, banalan. Bio je rat, krenula je pretvorba, znalo se onaj tko će do toga doći postat će nakon toga stup društva i nitko ih neće dirati, ali mislim da se to pitanje definitivno mora otvoriti, a poći bi trebalo od onih koji su sve to '90-ih godina osmislili. Ja sigurno ne navješćujem nikakva uhićenja, opozicija to ne može, ali znam tko bi ih mogao, ta uhićenja, u ovoj zemlji stopirati.

MR.SC. NEVEN MIMICA:
Hvala lijepa gospodine zastupniče. Imamo najprije jedan ispravak netočnoga navoda i poštovani zastupnik Goran Marić. Izvolite.

DR.SC. GORAN MARIĆ:
Hvala lijepa gospodine potpredsjedniče. Kolega Kajin je kazao da sam ja nekoliko puta govorio da sanacija banaka je koštala 30, 40, 50, 80 milijardi. Ispada da uvijek drugi podatak govorim. To nije točno, ja sam uvijek govorio i govorit ću samo jedan podatak, a to je 87 milijardi i 400 milijuna kuna je ukupno Republiku Hrvatsku koštala sanacija banaka u Hrvatskoj. A podatak koji vi kažete da su prodani za 7 milijardi također nije točan. Prodane su za 5,4 milijarde kuna. Hvala lijepo.

MR.SC. NEVEN MIMICA:
Hvala lijepa. Imamo i povredu poslovnika koji prijavljuje poštovani
zastupnik Kajin.

DAMIR KAJIN:
Ja se samo koristim podacima Državne revizije. Ne može biti 87 milijardi jer bi to bilo 3 proračuna Republike Hrvatske. Negdje oko 15, prodano za 7.

Poštovani gospodine potpredsjedniče, državni tajniče,
uvažena gospodo zastupnici.
E moj Koračeviću, da te sluša Vesna Pusić. Ali ja se
slažem, Europa dobije od Hrvatske. Hrvatska je puno dala
Europi. Što ćemo mi dobiti? Vidjet ćemo. Dali smo im
tržište, banke, a još ćemo toga.
Ali sada da se vratim na ovaj zakon o izmjenama i
dopunama Zakona o financiranju jedinica lokalne i
područne (regionalne) samouprave.
Kako je samo financiranje, nešto malo kasnije. Lako za
koalicione sporazume, međutim ono što mene brine, to su
ova zakonska rješenja, to je budućnost lokalne
samouprave, to je ova gospodarska, socijalne zbilja, kako
bi narod rekao, na terenu. A sve to je u ovom trenutku
kada je riječ o velikoj većini lokalnih samouprava, van
možda glavnoga grada Zagreba, dovedeno u pitanje.
Prvo što bih rekao da gospoda Lovrinčević, Adlešić
potpredsjednica Vlade prestanu se igrati teritorijalnog
ustroja. Oni sami predlažu da bi se trebalo ukinuti
najmanje 50% općina u Republici Hrvatskoj. Gospodin
Lovrinčević predlaže da bi se trebalo od 20 hrvatskih
županija ukinuti njih 50% što će reći da bi trebalo
ostati 10, a gospođa Adlešić govori da bi od 20 hrvatskih
županija, trebalo biti ukinuto njih 16 plus grad Zagreb,
tako da bi ostale svega 5 regionalnih cjelina.
Treba zasigurno poći od toga, tko je u ovom Parlamentu
predlagao nove općine. Mi smo sigurno recimo u zadnjih
desetak godina u ovome Saboru izglasali ili formirali, ma
usuđujem se reći, najmanje 50-ak novih općina. Svi su to
predlagali osim IDS-a.
Jasno je da jedini kriterij mora biti ta financijska
održivost lokalne samouprave, da može zadovoljiti
ekonomske potrebe građana, da može zadovoljiti socijalne
potrebe građana, zakonske obveze itd.
Međutim, bez obzira na broj stanovnika, ako je npr. jedno
malo Gračišće nedaleko od Pazina uspješna općina, zašto
je ukidati. Ako su jedan Kaštelir, Labinci uspješna
općina i imaju nepunih tisuću ljudi, pa zašto ih ukidati.
Ako su jedne Bale, gdje IDS nije na vlasti uspješna
općina, pa zašto tu općinu ukinuti.
Konačno ja tvrdim da jedno malo Lanišće iznad Buzeta gore
na Ćićariji sa svega 400 i nešto stanovnika sigurno bolje
prolazi, bolje profitira kao samostalna općina, nego da
je u teritorijalnom sklopu grada Buzeta.
Međutim, nije bit ja bih rekao broj općina, već je
centralno pitanje centralizacija i s koliko sredstava u
ovom trenutku raspolaže naša država, odnosno s druge
strane lokalna samouprava. Konačno ovo je Zakon o
financiranju lokalne, odnosno regionalne samouprave, što
će reći općina, gradova i županija.
Država danas posjeduje ili govori se o proračunskoj
veličini od 120 milijardi kuna. To je bilo negdje prošle
godine 83,4% fiskalnog kapaciteta. Naše općine, plus
gradovi, plus županije raspolagale su sa 16,9 milijardi
kuna ili 11,7% tog fiskalnog kapaciteta, dok je sam Grad
Zagreb raspolagao sa 7 milijardi i 50 milijuna kuna ili
4,9%. Znači, država 83,4%, sva ostala regionalna i
lokalna samouprava 16,6%.
Ja bih se usudio reći da nije istina, da nije točno da su
naše županije, da su gradovi, lokalna samouprava
neuspješni. Neuspješna je država. Ona sada tu svoju jednu
fiskalnu nesposobnost želi liječiti ukidanjem naših
općina, gradova, odnosno županija jednim novim
teritorijalnim ustrojem.
Ustroj ja bih rekao nije ključan, on je bitan, ali je
daleko su bitnije ovlasti, novci. Koliko će ta lokalna
samouprava biti bliska građanima? I jasno je isto tako da
treba postaviti si pitanje, tko je taj teritorijalni
ustroj ustrojavao, tko ga je postavljao? IDS nije, ali
sam siguran da ovakav jedan ustroj, danas je Istra
prihvatila.
Gdje je međutim problem? Problem je u tome što je tamo
'90.-te godine ili druge, zapravo '92. godine srušen
jedan ustroj. Onaj ustroj kada je riječ o lokalnoj
samoupravi kojeg je poznavao Ustav iz godine '74. Koji je
po meni ideal lokalne samouprave, a ponuđen nam je jedan
nov s ciljem vladanja našim prostorima, stanovnicima po
uzoru nadbiskupije, odnosno na župe. Županije su preslik
naših biskupija, naše općine su preslik naših župa.
Tako po Ustavu iz godine '74. ondašnje skupštine općine
birale su i suce i šefa policije i šefa katastra i šefa
financija. A danas naši načelnici, gradonačelnici, župani
ne mogu autonomno birati niti matičara.
'74. godine preko 50% fiskalnih prihoda ostajalo je
skupštinama općine. Danas, rekoh općinama, županijama,
gradu Zagrebu 16,6%.
Općine po Ustavu iz '74. godine sa svojom financijskom
snagom usuđujem se reći iznijele su čak i rat
financijski. Po Ustavu iz '74. godine Republika Hrvatska
kada je bila vlast najbliža građanima i najbrže se
razvijala.
Te općine snažno su integrirale Hrvatsku a centralizacija
kao što je poznato uvijek dezintegrira Hrvatsku.
Ja tvrdim da ova zemlja je naprosto u takvoj situaciji da
gospodarski, socijalno ne može preživjeti ako imamo samo
jedan jak Zagreb, samo jedan uspješan Zagreb a da je sva
periferija zapravo neuspješna. Hrvatskoj treba stotinu
malih Zagreba. Pogledajte jednu Slavoniju. Pa ta
Slavonija je krvarila za sve nas u Hrvatskoj, ta ravna
ravnica, danas gotovo ljudi tamo na tim prostorima
gladuju.
Jedna Dalmacija je ostala bez 100 tisuća radnih mjesta a
svaki drugi ministar je da se tako izrazim Dalmatinac
itd. Metropolizacija, pa ta metropolizacija usisat će
Hrvatsku, usisala ju je već financijski, gospodarski a na
dobrom smo putu da se dogodi ono najgore da demografski
usiše Republiku Hrvatsku.
Gospodin Lovrinčević nedavno je izjavio da metropola će
se u godini kriza brže razvijati, ostali sporije. Kaže da
će se kriza jače osjetiti na periferiji nego u Zagrebu.
Gotov citat.
Ja ne želim da tome bude tako da jedna Slavonija jače
osjeća krizu od Zagreba, da Istra osjeća jače krizu od
Zagrebu, da jedna Lika osjeća jače krizu od Zagreba,
jedna Dalmacija da osjeća jače krizu nego Zagreb. Zagreb
je sigurno naš glavni grad i to će biti, i svima je stalo
što se ovdje zbiva i kako se ovaj razvija ali krizu isto
tako treba paralelno svi na podjednak način snositi.
Kako to izgleda kada prenesemo ili to predstavimo u
fiskalnom kapacitetu odnosno bruto društvenom proizvodu.
Zagreb sa svojim bruto društvenim proizvodom "per capita"
je na prvom mjestu sa 15 tisuća 567 eura, na drugom
mjestu je Istra sa 11 tisuća 377 eura, Primorsko-goranska
županija je na 3. mjestu sa 10 tisuća 560 eura.
Interesantno da je Zagreb po GDP-u ispred Istre a Istra
ima manje nezaposlenih nego Zagreb, daleko po glavi
stanovnika veći izvoz, veći devizni priliv itd. Zadarska
županija ima GDP svega 6 tisuća 918 dolara, Šibenska 6
tisuća 575, Splitska 6 tisuća 932 a u Slavoniji recimo
jedan Vukovar koliko ima 6 tisuća 757 eura "per capita",
Vukovar svega 5 tisuća 500 eura "per capita".
Zašto je to tako? Pa između ostalog zbog toga što su
danas svi "proračunski" prihodi koncentrirani u grad
Zagreb. Tu su sva ministarstva, sve ambasade, svi
izvanproračunski fondovi. Možemo reći gotovo svaka banka
ima sjedište danas u Zagrebu. Izuzetak je jedna Erste u
Bjelovaru, OTP u Zadru, IKB u Umagu, Karlovačka banka
itd.
Gotovo svaka tvrtka koja broji preko 3 stotine zaposlenih
danas radi, posluje iz grada Zagreba. Ukidanjem županija
taj trend bi se gospodo zasigurno i nastavio.
Zašto je Istra po GDP-u na drugom mjestu, pa prije svega
jer ima 30, 40 jakih tvrtki koje djeluju na tom prostoru
i koje su uspjele sačuvati taj jedan svoj poslovni
subjektivitet. Kada bi ostali bez županije mislim da bi
se to dovelo također u pitanje.
Ako mi idemo sa ukidanjem županija to će biti dodatni
udar na slabe u ovoj zemlji. Rasturit će se ne znam kako
da se izrazim lokalna samouprava. Da li će sutradan itko
u tim subjektima ostati bez posla? Neće, ali će naprosto
građani ostati bez vlasti koja je koliko toliko njima
bliska.
Konačno, što reći ne ukidajte bez jedne posvemašnje
rasprave. Te županije su dio subjektiviteta, povijesti.
Dovoljno je pogledati samo grb Republike Hrvatske pa će
svakome valjda sve biti jasno.
Što bi donijela podjela Hrvatske recimo na 115 općina ili
5 županija? Ja mislim da bi to samo dodatno nas dijelili,
da bi dodatno ušli u sukobe, referendume i te reforme ne
smije se lomiti preko koljena.
Znači, neka se gospoda Lovrinčević, Adlešić bave umjesto
županijama izvozom, brodogradnjom, kriminalom, ne
gradovima i teritorijalnim ustrojima jer svega čega se
dotakla na neki način ova Vlada pokazalo je ili da je
propalo ili da je na dobrom putu da se to i dogodi.
Znači, rješenje je što veća decentralizacija. Rekoh
decentralizacija integrira, metropolizacija dezintegrira
Hrvatsku. Neka država zadrži ono što normalno spada u
njen djelokrug postupanja, vojsku, dio policije, vanjske
poslove, monetarnu politiku, mirovine, dio zdravstva,
kapitalne investicije, fiskalnu politiku a ostalo neka
prepusti lokalnoj samoupravi jer vjerujem da bi takav
ustroj za zemlju bio jeftiniji, bio bi učinkovitiji i
zasigurno bi bilo i manje kriminala kada bi vlast bila
bliža građanima.
U ovom zakonu kao što su rekli i moji prethodnici tu se
vodi neka debata o nekim parafiskalnim nametima, na
primjer ove markice za pikado, kuće za odmor, poreze na
motorna vozila, motore, aute itd. a nitko ne govori o
nečemu o čemu ćemo sutra razgovarati doduše kada bude
bila rasprava o proračunu za 2010. kako to da će proračun
Republike Hrvatske biti cirka 1% veći nego ove godine a
gotovo sve lokalne samouprave smanjuju svoje proračune za
10, 15, neke 20, neke 30%.
Suština je jasno gospodarsko ozdravljenje Republike
Hrvatske a Hrvatska bez lokalne samouprave teško da može
biti uspješna, teško da može tako se voditi život u ovoj
zemlji. Svima će biti jasno ako idemo na to ukidanje teže
a slabijima bojim se da će biti daleko slabije.
Jednom riječju za kraj, počnimo se baviti tim životnim
temama. Lokalna samouprava je svakako jedna životna tema
a porez na pikado to je toliko marginalno. Njega se može
lokalna samouprava odreći u korist države a država onda
neka lokalnoj samoupravu ustupi dio PDV-a ili dio
trošarina na naftu ili na duhanske prerađevine a onda
neka jasno i prebaci i dobar dio ovlasti na lokalnu
samoupravu jer to je zapravo bit da ovlasti moraju
slijediti novac.
Sve u svemu, ovaj zakon je nepotreban. Nema problema,
jasno je, to je neko usklađenje sa ovim novim izbornim
sustavom. IDS ga prihvaća ali mislim da kada je riječ o
lokalnoj samoupravi da se trebamo pozabaviti onim
životnim temama a to je koliko novaca, koliko ovlasti i
kako se živi danas na periferiji.

Poštovani gospodine predsjedniče, gospodo potpredsjednici, ministri, uvažena gospodo zastupnici. 2010. zasigurno će biti jedna ključna godina. Usuđujem se reći našega biti ili ne biti. Ako se ova projekcija ostvari, hrvatski građani kako da to kažem, možda neće biti gladni. Ako se ovaj proračun ne ostvari u ovim okvirima biti će svašta. Samo je jedna stvar koja je izostavljena, da li će preživjeti hrvatsko gospodarstvo. Jasno da tih 1,5% u odnosu više na 2009. je de facto 2% manje nego 2009. Zašto? Zbog inflacije. Ali opet jedan,
dva, tri posto nije bitno, bitno je sljedeće kako država kani uprihodovati 119 milijardi kuna koje bi se trebale potrošiti iduće godine. Ja tvrdim da je to naprosto nemoguće. Moguće je. Kako je moguće? Ali samo uz dodatno dizanje poreza. Kojih? Ja tvrdim da nama slijedi ukidanje nulte stope PDV-a na kruh, na mlijeko, na dječje potrepštine, na lijekove. I ja bih volio potpredsjednika Vlade, ministra gospodarstva da nam kaže da li oni to ili da li to Vlada stvarno smjera. Da li smjerate ukinuti nulte stope PDV-a na kruh, na mlijeko, na dječje potrepštine, odnosno lijekove. Samo u tom slučaju prihod proračuna od 2010. može biti ravan prihodu ovogodišnjeg proračuna. Kako je moguće računati da će prihod od poreza biti 8,5% veći nego ove godine, a s druge strane vidimo pada nam kupovna moć, pada potrošnja, pada promet u trgovini 15,6% u odnosu na isti period 2009., pada zaposlenost, pada industrijska proizvodnja minus 9,6%, pada izvoz, uvoz itd. Ono što sigurno raste to vidimo, to su izdvajanja za crkvu. U krizi niti kune gospoda biskupi se nisu spremni odreći. S druge strane predsjedničkim kandidatima previsoko podižu onu letvicu koju ni neki biskupi ne bi preskočili. Evo vidimo kako bi pojedince počeli hapsiti kako se to radi. Ništa zato, neka se ide u tom pravcu. Ali evo npr. jednoga Vukšića koji je sklopao par šlepera šljunka o.k., a oni koji su iskopali i prokopali pola Hrvatske e ti su zaštićeni kao medvjedi. Znači hapsiti da, ali nekim redom. Kako je moguće računati da će prihodi od PDV-a i poreza na potrošnju biti za 10,9%. Prihod od PDV-a 5,4%, od PDVa, na prihodi na potrošnju 10,9%. A s druge strane nam uvoz pada za 30%, izvoz za 30% itd. Jednostavno nemojmo se igrati sa tim brojkama i recimo ljudima što ih slijedi. Kako je moguće očekivati da će proračun rasti ako je samo u 2009. bez posla ostalo ili će ostati 50 tisuća ljudi. Kako je moguće očekivati da će rashodi za zaposlene rasti 0,6%, a imat ćemo i u 2010. minus 50 tisuća zaposlenih u javnom sektoru rashodi će rasti, a u tom privatnom sektoru vidimo i sami da će se ljudi boriti za goli opstanak. Mi smo početkom 2009. imali oko 1 milijun i 600 tisuća osiguranika. Danas ih je ispod milijun 570 tisuća. Početkom 2009. omjer radnik-umirovljenik bio je 1,4 naprema 1, danas je 1,35 radnika naspram jednog umirovljenika. U nas u mirovinu odlaze od 29 godina staža prosječno. Imamo 73 tisuće umirovljenika mlađih od 49 godina. Kada bi sve nezaposlene zaposlili mi bi imali omjer 1,8 naprema jedan i zato politika pune zaposlenosti mora nam biti politika biti ili ne biti. Da li Hrvatska može u narednih pet godina zaposliti 100 tisuća radnika? Da li možemo imati toliko više zaposlenih? Možemo. Ali što moramo? Moramo privući relevantni kapital. Ne možemo ni mi kao građani uvijek biti protiv svega. Mi smo od 2000. do danas odbili 6, sedam milijardi eura stranih investicija. Na taj način naprosto ostali smo bez 60 do 70 tisuća radnih mjesta, a danas imam dojam da kapital izvan granica Republike Hrvatske čeka da se Hrvatska uruši pa da tek onda dođe. I to je naša sudba. Imamo kažu svi najljepšu zemlju na svijetu. Legenda kaže, koju je Bog čuvao za sebe, pa ju je darovao Hrvatima. Ali evo vodimo je kako je vodimo. Naprosto sve se vodi u pitanje. Npr. vanjski dug 2000. godine bio je 10 milijardi eura, danas je 42,5 milijarde eura. 2000. godine na naplatu je dospijevalo manje od jedne milijarde eura s kamatama jasno, a danas ili iduće godine 9,6 milijarde eura treba vratiti. Mi 2009. imamo nezaposlenost kao 2000. godine, industrijsku proizvodnju manju nego 2000. Mi danas imamo pad bruto društvenog proizvoda na godišnjoj razini najmanje minus 6%, a one ratne '99. zašto ratne zbog napada na SR Jugoslaviju od strane NATO-a, izgubljene turističke sezone, taj GDP je pao minus 1,7%, što će reći da sve političke gospodarske elite nisu odradile posao kako valja. Ni Sabor, ni Vlada, ni ministarstva, ni Hrvatska gospodarska komora, ni poslodavci, nitko. I vrijeme je za jedan potpuni, potpuni zaokret. Što činiti? Boriti se naprosto za svako radno mjesto jer je to sigurno i najbolja kako socijalna politika, politika do starih, politika do mladih jer onaj koji radi taj nije socijalni slučaj. Zašto je to najbolja politika do starih? Ne da bi oni radili nego da bi im djeca bila zaposlena, da ne bi morali o njima skrbiti. Najbolja politika do mladih je također politika pune zaposlenosti. Zašto? Pa zato da mogu zasnovati svoj dom, svoju obitelj itd. Jedina županija kojoj je industrija prva gospodarska grana, malo prije smo govorili u turizmu je istarska zaposlenost 90. kod je bila 75 tisuća danas 90, izvoz 90. godine bio je 250 milijuna dolara, prošle godine je bio milijardu 350 milijuna dolara, stopa nezaposlenih kao devedesetih. A da je teško teško je, da će biti još teče, e bogami biti će. Pa ako je dole tako onda si mogu misliti kako je tek drugdje po Republici Hrvatskoj poglavito kada sutra dan na primjer poljoprivredi kroz poticaje uzmemo 700 milijuna kuna ili 696 da budem precizan da me nitko ne bi ispravio. Ovaj proračun je gospodo jedna velika obmana jer ne može on biti veći za 1,5% ako se nastavi trend smanjenja radnih mjesta a bez da se uvede novi porezi odnosno da se ukinu one nulte stope na kruh, na mlijeko, dječje potrepštine itd. Ovaj proračun je velika obmana jer ne mogu porezi biti veći ako je javna potrošnja manja bez novih poreza. I konačno, ovaj proračun je obmana jer ne računa na pad doprinosa, na pad investicija itd. Ali je obmana i stoga jer svi lokalni proračuni u ovoj zemlji idu dole -10, - 15, -20, -30% a jedino državni proračun raste za +1,5% i onda normalno dajte gospodo recite mi ili recite nam kako je to moguće. Doprinosi bi trebali donijeti -1,1% a sigurno će biti i - 3%. Imat ćemo gospodo ozbiljne socijalne udare po predsjedničkim izborima. Možda ćemo imati i prijevremene izbore. Pred sezonu imat ćemo sigurno jedan ozbiljan rebalans, nakon sezone najvjerojatnije još jedan. Čak i za turizam koji nam je spasio ovogodišnji proračun imamo manje novaca ove godine no što je to bilo 2009. Jednostavno, nemojte to činiti. Da li je moguće neke stvari promijeniti, u jednoj godini ne, u dvije teško, u jednom izbornom ciklusu zasigurno da i možda bi to bio neki način da se razmisli o stjecanju jednog izbornog legitimiteta kroz nove izbore. Što sam govorio 2008., 10.12.? Čitam ili citiram svoj fonogram. Za proračun 2008. sam rekao da cijeli sustav od socijale do plaća koji se gradio 2007. u sebi je imao jednu tempiranu bombu i sve to stoji danas. Ako dođe do promjene vlasti da teret bude na novoj vlasti i to na neki način kukavičje jaje naslijedila je stara nova Vlada ali se dogodilo nešto što je još gore, ono na što ona nije mogla utjecati a to je da svjetska kriza za koju Hrvatska nije spremna opet zaslugom Vlade itd. Sad mogu parafrazirati misao da će prije biti gore nego bolje. S druge strane, kako definirati ovaj proračun? Evo prvi puta nitko nije rekao razvojni, socijalni itd. Pogledajmo se u oči i priznajmo jedni drugi a to vidi se ovaj proračuna je da se preživi do lokalnih izbora u svibnju 2009. Što će biti nakon svibnja 2009. to nitko ne zna niti itko ovdje može to danas predvidjeti. 2008. ne, sad vidimo da je bivši premijer otišao. Nakon toga imat ćemo zasigurno rebalans a do tada treba osigurati socijalni mir itd. Svijet ono što je isto gospodo interesantno doživljava jedan gospodarski uzlet, Amerika +3,5%, stara Europa +0,8% a Hrvatska je bojim se pred još dubljim problemima. Zašto? Jer nam je struktura izvozne ekonomije pred slomom. Nije nama problem ja bih rekao čak ni vanjski dug. Nama je u ovom trenutku daleko veći problem kako pronaći devize, kako, gdje. Na prihodovnoj strani tih deviza kroz izvoz, kroz turizam, kredite, prodaju imovine, doznake naših radnika dolazimo do 30 milijardi a s druge strane otplata glavnica, kamata, uvoz tu je negdje oko 33 milijarde dolara. Ja se slažem da je 87% proračuna zadano ali ja bih sada rekao samo jednu stvar vis a vis brodogradnje koja će dobiti 180 milijuna kuna manje, željeznice subvencije 125 milijuna kuna manje a svaki drugi dan nam neki vlak sa ne znam koliko vagona iskoči ih tih željeznica, tračnica itd. Hrvatska nema zamjenu za brodogradnju i brodogradnju treba pokušati spasiti. Istina od 10 milijardi kuna potpora u prošloj godini 8,3 milijarde kuna dobili su brodogradnja i promet i poljoprivreda dok je preostala industrija dobila svega 1,7 milijardu kuna. Svaki zaposleni građanin 2007. kroz potpore je plaćao u toj industriji 5 tisuća 900 kuna. Radno mjesto u brodogradnji kroz potpore dobijalo je 227 tisuća kuna, u poljoprivredi 93 tisuće kuna. Međutim, stečaj škverova bio bi daleko skuplji od sanacije i on se mora izbjeći jer bi za sobom na neki način možda mogao povući i cijelu državu. Što činiti? Jasno je da više ne možemo ići u korekcije vrijednosti kune ali je ta jaka kuna upropastila izvoz, stimulirala svo vrijeme jedan usuđujem se reći apsurdni uvoz. Kako pomoći poljoprivredi? Pa tako da recimo PDV na hranu proizvedenu u Hrvatskoj plaćamo 10% a ne 23%. Na taj način možda bi ljude zadržali u našoj trgovini, ne bi išli kupovati preko granice namještaj, tekstil, sve je to uništeno. Tu treba jasno preko banaka koje isisavaju Hrvatsku potaknuti javnu potrošnju, turizam kojega je također kuna precijenjena pogodila, PDV da ne govorim itd. Ali se bojim da se neke grane, u ovom trenutku tu mislim na brodogradnju svjesno žrtvuju a ostalu zamjensku industriju za istu naprosto nemamo. E sad, za kraj samo kroz jednu rečenicu koliko novaca kroz kapitalne investicije ide prema prostoru Županije istarske. Ako se ne varam svega 68 milijuna kuna, točnije 68 milijuna 884 tisuće 483 kune, prema Primorsko-goranskoj županiji  nešto više 411 milijuna kuna, ali sve je to nedostatno, malo, gotovo smiješno, ali se slažem da je i ovaj proračun biti ili ne biti proračun od kojih će ili nacija preživjeti, gospodarstvo opstati ili će sve ići naprosto kvragu. Sve u svemu, jasno je da bi bili daleko sretniji da idemo sa privremenim financiranjem, a onda za tri, četiri mjesta ako se postigne možda i neki konsenzus da pokušamo ponuditi nešto što bi moglo zadovoljiti sve faktore u ovoj zemlji.